Ka novom konceptu medijske pismenosti?

U delu Teaching the Media (1985) Len Masterman (Len Masterman) piše o važnosti medijskog opismenjavanja i obrazovanja i u prilog svom stanovištu izdvaja pet ključnih argumenata:

a)      centralno mesto medija u savremenim društvenim i političkim sistemima,

b)      pojačana konzumacija medija, velika količina informacija,

c)      uticaj medija na formiranje mišljenja, uverenja i stavova,

d)     važnost vizuelnih komunikacija i informacija i

e)      važnost informacije u društvu i potreba celoživotnog učenja.

Takozvani tradicionalni koncept medijske pismenosti obuhvata kritički odnos prema medijskom sadržaju, analitičke i produktivne veštine i razumevanje uloge i statusa medija u društvu. Uslovno rečeno novi koncepti prepoznaju uobličavanje i primenu i nekih novih veština, koje postaju potrebne zbog promenjenog društvenog i kulturnog konteksta. Pitanje je da li zaista možemo (i da li treba) praviti ovu podelu. Smislenije je pretpostaviti da je koncept medijske pismenosti (kao usmerenje i kao skup veština) koncept koji se razvija, budući da je uslovljen zahtevima kulturnog i socijalnog (i tehnološkog) okruženja i da mora podrazumevati ne samo promenu kvaliteta, već i saživot starih i novih medija i tendencije konvergencije. Evropska komisija je 2007. godine definisala medijsku pismenost kao sposobnost pristupa, razumevanja i kritičke evaluacije različitih aspekata medija i medijskih sadržaja i stvaranja komunikacije u različitim kontekstima. Drugim rečima, u promenljivim uslovima postaje ključno ne samo postati, već i ostati pismen.

Sa druge strane, pored proširenog pojma medijske pismenosti, definišu se i proširuju već postojeći i stvaraju novi pojmovi koji odražavaju potrebu razvoja određenih kompetencija u odnosu na okruženje o kojem je reč. Govori se o multimedijskoj, mnogostrukoj, multimodalnoj, pa i multikulturalnoj pismenosti.

Prema Tiboru Koltaju (Tibor Koltay)[1], tri su preovlađujuća koncepta usmerena na kritički odnos prema medijskim porukama: informaciona, medijska i digitalna pismenost. Informaciona pismenost podrazumeva nalaženje i selekciju informacija, kritičko mišljenje, prepoznavanje kvaliteta, autentičnosti i kredibiliteta poruke. Digitalna pismenost obuhvata niz kompetencija i ne ograničava se samo na opštekulturni aspekt novog tehnološkog okruženja. Osim veština internet pretrage, navigacije hipertekstom i evaluacije sadržaja (uopšte upotrebe i kreiranja informacija pomoću digitalnih tehnologija), ona podrazumeva pismenost u „novom kontekstu“ i uz nove vrste, kako tekstova, tako čitanja i tzv. knowledge assembly – veštine nalaženja informacija iz različitih izvora i njihovog uklapanja u celinu. Digitalna pismenost, poput medijske i informacione, takođe podrazumeva sposobnost komuniciranja informacije i svest o njenom značaju i značenju.

Prema savremenim standardima, medijska i informaciona pismenost objedinjene su u MIP – medijsko-informacionu pismenost. Obe podrazumevaju sposobnost funkcionisanja u složenim okolnostima, sposobnost dolaženja do informacija, njihove selekcije, upotrebe i komuniciranja, kao i razvoj analitičkog i kritičkog pristupa informacijama. Bez namere da se odredi širina jednog ili drugog pojma, radije insistirajući da se one razvijaju zajedno, kao neophodan skup veština i kompetencija, treba naglasiti da se medijska pismenost odnosi na specifičan kontekst (pre svega, imajući na umu izvor, sadržaj i formu poruke) i donekle drugačiji repertoar analitičkih veština.

Oba koncepta, međutim, razvijaju se uporedo sa promenama u socijalno-kulturnom okruženju. Na koji način se koncept medijske (i informacione) pismenosti menja pod uticajem novih (ne samo medijskih) tehnologija i upotrebe istih? Prema rečima Dajane Grejber (Diana Graber)[2], centralna pitanja koje se postavljaju kada je reč o novim medijima su:

  • Umreženost, međusobno povezivanje, planiranje vremena, kreativnost, aktivno oblikovanje savremene kulture.
  • Etika u digitalnom svetu (Diana Graber): identitet, privatnost, kredibilitet, autorstvo/vlasništvo nad informacijama, participacija (odgovorno ponašanje na Mreži).
  • Uticaj novih medija na ponašanje, očekivanje od drugih i socijalnu koheziju.
  • Problemi javnog prostora i kontrole nad informacijama: trajnost, dostupnost, umnožavanje i deljenje informacija sa svima (nevidljiva i (ne) poznata publika).
  • Mogućnosti i ograničenja participacije – ravnopravnosti i učestvovanja u kulturnim i društvenim procesima.

Svi ovi problemi i pitanja upućuju na neophodnost promišljanja i osmišljavanja neophodnih veština i načina njihovog razvoja i podsticanja, i to ne samo u okvirima uobičajenog konteksta “snalaženja u obilju informacija” i sposobnosti razumevanja i kvalitetne komunikacije poruka. Kao što vidimo, naglasak se pomera na polje ponašajnog i etičkog u okviru društvenog konteksta koji se, upravo pod uticajem novih tehnoloških mogućnosti i navika, menja i razvija, otvarajući nove prostore kako (zlo)upotrebe, tako učestvovanja u društveno-kulturnom životu. Iskustva međupovezanosti, novih koncepcija prostora i vremena, umreženosti i onlajn-identiteta značajno menjaju društvene (i komunikativne) prakse u navedenim oblastima, u nekima već dajući obrise posledica. U skladu sa tim, polje interesovanja se pomera – bolje reći proširuje – na odgovarajuće probleme: dok tradicionalni koncept medijske pismenosti postavlja pitanja selekcije, analize, evaluacije, zatim produkcije i plasmana informacije, novi koncepti dodaju nužnost etičkog promišljanja novih informaciono-komunikacionih praksi i preispitivanje njihovog uticaja na ponašanje pojedinaca i grupa unutar datog društvenog konteksta, te mogućnosti razvoja participativne kulture zahvaljujući interaktivnosti, umreženosti i kreativnom potencijalu novih medija.

 Snežana Milin Perković

 

Pitanja:

Koje veštine u okviru medijsko-informacione pismenosti smatrate važnim za razvoj kritičkog mišljenja? Kako medijska pismenost utiče na razvoj etičnosti i svesti o socijalnom okruženju? Na koji način i u kojoj formi medijsko obrazovanje može uticati na razvoj participativne kulture, odnosno motivaciju mladih za učešće u kulturnim i društvenim procesima?

Korisni linkovi:

http://ec.europa.eu/culture/media/media-literacy/index_en.htm

http://www.ifla.org/files/assets/information-literacy/publications/media-info-lit-recommend-sr.pdf

http://www.unesco.org/new/en/communication-and-information/media-development/media-literacy/

 



[1] Koltay T. (2011), “The media and the literacies: media literacy, information literacy, digital literacy” u Media Culture Society, 33(2), 211-221.

[2] Graber, D. (2012), “New Media Literacy Education (NMLE): A Developmental Approach” u Journal of Media Literacy Education, 4 (1), 82-92.